Prošlo je 25 godina od senzacionalnog pothvata u kojem su prof. dr. sc. Milomir Ninković i njegove kolege u Innsbrucku presadili šake policajcu ozlijeđenom u eksploziji bombe
Policajac Theo Kelz i nesreća
Theo Kelz bio je policajac u naponu snage i stručnjak za eksplozive kada je, u nastojanju da sačuva sigurnost djece u jednoj školi u Austriji, izgubio obje šake u eksploziji bombe.
Pozvan je 24. kolovoza 1994. u osnovnu školu u Klagenfurtu, gdje je bila ostavljena sumnjiva bijela sportska torba s plastičnom cijevi. S dvojicom kolega, povezao ju je u zračnu luku kako bi je snimili rendgenom i utvrdili o čemu je točno riječ. Nažalost, radilo se o bombi koja je eksplodirala i teško ozlijedila 42-godišnjeg Kelza.
Šest godina kasnije, u ožujku 2000., Theo Kelz će dobiti nove šake – i to s mrtvoga donora. Liječnički tim iz Klinike za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju Medicinskog sveučilišta u Innsbrucku, u kojem je bio i prof. dr. sc. Milomir Ninković, upisat će se tako u povijest. Transplantacija šaka austrijskom policajcu trajala je 18 sati i 20 minuta i najduža je to operacija profesora Milomira Ninkovića, jednog od najboljih svjetskih plastičnih kirurga, a koji danas vodi odjel plastične i rekonstruktivne kirurgije u Internacionalnom Medicinskom Centru Priora u Čepinu kod Osijeka.
Prvi u svijetu
Bio je to revolucionarni pothvat u plastičnoj i rekonstruktivnoj kirurgiji.
– Moje nove ruke funkcioniraju vrlo dobro, zapravo izvrsno, čak i 25 godina nakon transplantacije – započinje Theo Kelz.
Jednostruka transplantacija šake s mrtvog čovjeka napravljena je prvi put u Lyonu 1998. godine. Tim u Innsbrucku otišao je korak dalje i dvije godine kasnije odradio prvu obostranu transplantaciju šaka s mrtvog donora.
– Sanjao sam san u budnom stanju, a u tom snu sam ležao u krevetu u bolničkoj sobi s dvije nove ruke – govori Kelz, dok objašnjava kako se odlučio na odvažan zahvat. U početku je živio s protetskim rukama i tražio transplantacijske klinike koje bi mu vratile šake. Rješenje je na koncu našao u Innsbrucku.
Prof. Ninković: vjerovali smo u uspjeh
Vjerovao je, kaže, u potpuni uspjeh transplantacije.
– Nikada nije bilo ni najmanje sumnje u ovaj veličanstveni medicinski podvig – ističe.
Šest je godina prošlo od stradanja u terorističkom napadu pa do trenutka kada je ponovno dodirnuo svoje najmilije vlastitim dlanovima i prstima.
– Čekao sam i nadao se, i nikada nisam ni pomislio odustati. Jer odustajanje su mi apsolutno zabranile kći i supruga uz moj krevet u bolnici u Klagenfurtu riječima: “Odustajanje je samo slovo i to je to“ – prisjeća se ovaj policajac.
Optimizam mu je dodatno ulijevao liječnički tim, koji također nije sumnjao u uspjeh transplantacije obiju šaka s mrtvoga čovjeka.
– Nismo se posebno ni pripremali jer smo točno znali kako ćemo izvesti taj zahvat. Međutim, brinuo nas je imunološki aspekt, odnosno hoće li doći do odbacivanja organa, i zato su od prvih razgovora s ozlijeđenim policajcem pa do same operacije prošle dvije godine. Za to smo vrijeme tražili kirurge koji transplantiraju organe i koji bi mogli preuzeti odgovornost za imunosupresivnu terapiju – priča prof. dr. sc. Milomir Ninković.
Rezultati operacije i život nakon transplatacije
Dvije godine su tražili i donora jer se puno toga trebalo poklopiti, među ostalim i genetski, kako bi transplantacija uspjela.
Za vrijeme operacije liječnici nisu imali pojam vremena.
– Tek kada smo izašli iz operacije sale, shvatili smo da je prošlo 18 sati i 20 minuta otkako smo u nju ušli. Toliko smo bili koncentrirani na svaki naš potez, da nismo čak bili ni umorni – kaže.
Rezultat operacije bio je svjetski uspjeh, a nadmašili su i sva očekivanja stradalog policajca.
– Bio sam i još uvijek sam vrlo ponosan na cijeli medicinski tim koji je izveo ovaj veličanstveni medicinski podvig. Isticat ću to i naglašavati u svakoj prilici. I oporavak je bio vrlo brz – poručuje Theo Kelz, zahvalan profesoru Ninkoviću, austrijskom kirurgu dr. Raimund Margreiter i ostalim liječnicima koji su sudjelovali u senzacionalnom zahvatu.
Dvije godine nakon transplantacije, Theo Kelz motociklom je prešao 9.600 kilometara na Sjevernom polu. Tri godine iza operacije, prelazi 16.000 kilometara. Tada je u Južnoj Americi pao s motocikla i slomio desnu podlakticu.
– U lokalnoj bolnici u Čileu namjestili su mi slomljenu ruku i stavili gips i tako sam se vratio kući bez komplikacija i otkazivanja putovanja – priča on.
Nakon stradanja u kolovozu 1994. proveo je godinu dana na rehabilitaciji pa se vratio u policijsku službu. S protezama umjesto vlastitih šaka, radio je u operativnom centru šest godina. Uslijedila je transplantacija, nakon koje je nastavio policijski posao sve do službenog umirovljenja 2014. godine.
Prof. Milomir Ninković i plastična kirurgija danas
Profesor Ninković prisjeća se i emotivnog prvog susreta s policajcem Kelzom.
– Kada sam ga prvi put pitao što želi dobiti operacijom, odgovorio je: „Imam samo dva cilja. Jedan je ići samostalno u toalet, a drugi je, kad dotaknem suprugu i kćerkicu, da ih osjetim svojim rukama“. On je danas najveći promotor ovog zahvata jer svakodnevno, kroz svoje uobičajene aktivnosti, pokazuje kakvu je kvalitetu života dobio. Kada ga vidite kako nožem i vilicom reže jabuku, piše ili rastavlja i potom sastavlja kemijsku olovku, nikada ne biste rekli da su njegove šake transplantirane s mrtvoga čovjeka – navodi profesor Ninković.
Milomir Ninković rođen je u Sarajevu, gdje je i diplomirao medicinu. Kao stipendist, učio je mikrokirurške tehnike i rekonstrukcijsku filozofiju kod glasovitog Marka Godine u Ljubljani. Pridružio se u rujnu 1992. timu Klinike za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju Medicinskog sveučilišta u Innsbrucku, gdje je i doktorirao tri godine kasnije. Ostaje u Innsbrucku do studenog 2003., a potom karijeru nastavlja u Njemačkoj. Puna je dva desetljeća bio na čelu jednog od najvećih odjela za plastičnu kirurgiju u toj zemlji, u bolnici Bogenhausen, pri Klinici München. Jedan je od pokretača IMC Priora u Čepinu, gdje danas svoje bogato iskustvo prenosi kolegama u toj privatnoj bolnici usred slavonske ravnice.
